U povodu Dana povijesti povjesničar Hrvoje Petrić je u petak 19. svibnja 2023. održao
predavanje „Dr. Rudolf Horvat – prvi povjesničar Koprivnice“ u kojem se na početku osvrnuo
na prvi Horvatov tekst o Koprivnici, objavljen je 1896. godine u Zborniku za narodni život i
običaje južnih Slavena u Zagrebu. Riječ je o etnografskom prikazu života i običaja
koprivničkih predgrađa Banovca, Bregi, Brežanca, Dubovca i Miklinovca. Kasnije je napisao
na desetke različitih radova o Koprivnici, a 1943. objavio prvi knjigu o povijesti Koprivnice
koja je kasnije javno spaljena te je postala rijetka. U novije vrijeme, 1991. i 2003., su
objavljena dva novija izdanja te knjige čime je omogućen pristup njenom sadržaju najširoj
javnosti.
Rudolf Horvat (Koprivnica, 14. ožujka 1873. – Zagreb, 25. svibnja 1947.) je jednan od
najplodnijih i najčitanijih hrvatskih povjesničara, ali i aktivni društveni djelatnik, političar,
koji je ostavio trag i u etnografiji itd. Dugogodišnjim je i upornim radom zadužio rodnu
Koprivnicu, ali svoju domovinu. Otac mu je bio čohački obrtnik i gradski zastupnik u
Koprivnici. Nakon završetka pučke škole u Koprivnici u kojoj mu je učiteljem bio poznati
dramaturg i komediograf Đuro Ester, upisao je gimnaziju u Zagrebu, ali nakon nekoliko
godina prelazi na varaždinsku franjevačku gimnaziju. U završne razrede se vraća u Zagreb
gdje polazi gimnaziju u nadbiskupskom sjemeništu gdje maturira 1892. kratko je studirao na
Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon dva semestra je prešao na Filozofski fakultet u
Zagrebu gdje je studirao povijest i zemljopis te doktorirao na temu kralja Tomislava i
njegovog doba. Godine 1918. završio je i Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon studija je od 1897.
do 1901. je predavao na gimnaziji u Osijeku. Kada je bio blagoslov zastave pjevačkog društva
»Lipa«, kojemu je bio tajnik, došlo je do određenih problema premjestili su ga u gimnaziju i
višu trgovačku školu u u Zemunu, gdje se povezao sa Stjepanom Radićem koji je kod njega
jedno vrijeme stanovao. Godine 1902. dobio je posao na nižoj gimnaziji u Petrinji gdje je
predavao do 1907. kada je premješten na donjogradsku realnu gimnaziju u Zagrebu. Tamo
ostaje do 1916. godine.
Godine 1915. je bio progonjen kao „prijatelj Srba“ te je poslan u internaciju u Satu
Mare u današnjoj Rumunskoj, no već 1916. je vraćen u Zagreb. Završetkom Prvog svjetskog
rata je imao neprilike pa je radi kritike grba Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. bio
umirovljen, iako je Horvatova primjedba bila djelomično uvažena.
Blisko je surađivao sa Stjepanom Radićem te je rizničar i član glavnog odbora
Hrvatske pučke/republikanske seljačke stranke, a smatra se i jednim od utemeljitelja te
stranke. Kao njen kandidat Rudolf Horvat je 1920. i 1923. izabran za zastupnika u
parlamentu. U to je vrijeme Horvat predlagao konfederaciju Hrvatske sa Srbijom u kojoj su
zajednički trebali biti samo vanjska politika i obrana. Kada je Stjepan Radić učlanio stranku u
Seljačku internacionalu u Moskvi Horvat se više nije bavio aktivnom politikom, no formalno
nije istupio iz Radićeve stranke.
Bio je vrlo aktivan u brojnim organizacijama, primjerice Hrvatskom sokolu, a znatan
doprinos je dao organizaciji proslave tisućgodišnjice Hrvatskoga kraljevstva (1925.), obilazeći
brojne gradove i sela držeći predavanja. U povodu proslave je napisao knjigu „Povijest
trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj“, koja je ostala u rukopisu do 1994. kada je
zahvaljujući Miri Kolar-Dimitrijević tiskana. Godine 1926. ponovo je postao profesor
povijesti te predaje u Drugoj velikoj realnoj zagrebačkoj gimnaziji do umirovljenja 1932.
izazvanog protivljenjem ukidanju nekih srednjih škola u Hrvatskoj kao i odbijajući surađivati
s režimskim organizacijama ponovno je 1932. umirovljen. Kako je tada bila velika
gospodarska kriza zapao je u nevolje koje je djelomično kompenziralo pisanje honoriranih
povijesnih članaka gotovo svakog dana u „Jutarnjem listu“ od 1932. do 1940. U to vrijeme je
dovršio istraživanja povijesti Podravine. Njegov plodni rad je intenziviran 1937. kada je
utemeljio prosvjetno povijesno društvo »Hrvatski rodoljub« i u njegovu izdanju tiskao niz
svojih radova, a uz držanje brojnih predavanja pomogao je i pri uređenju križnog puta na
Ksaveru. Uspostavljanjem Banovina Hrvatska, pokrenuo je povijesni časopis „Hrvatska
prošlost“ koji je u pet svezaka izlazio od 1940. do 1943. Godine 1943. postao je profesor
povijesti na zagrebačkoj Vojnoj akademiji/Zastavničkoj školi, a 1944. prešao na
Filozofski/Mudroslovni fakultet gdje je postavljen za redovitog profesora hrvatske povijesti.
Uz to je 1942. pristao biti imenovan za zastupnika u Hrvatskom državnom saboru. U vrijeme
Drugoga svjetskog rata uglavnom objavljuje tek malo promijenjene ranije radove, no 1945. je
protiv njega podignuta optužnica, glavnina koje je bila vezana uz njegov članak „Ljetopis
Hrvatske 1918. do 1942.“ objavljen u zborniku „Naša domovina“, sv. 1, 1942. Horvat je
osuđen te je izgubio politička i građanska prava. Primjerci njegove knjige o povijesti
Koprivnice koji nisu bili prodani, javno su spaljeni.
Ukupno je održao oko 2000 javnih predavanja te napisao preko 1200 članaka u kojima
je kao i u brojnim knjigama osim povijesti Podravina dao značajan prinos poznavanju
povijesti Međimurja, Slavonije, Srijema, i Like, a bavio se i Bosnom, Bačkom te drugimkrajevima. Osim povijesti Koprivnice, Đurđevca i Virja napisao je opsežna istraživanja o
povijesti Varaždina, Virovitice, Petrinje, Pakraca, Valpova, Ivanić-Grada, Osijeka i
Slavonskog Broda. Od značajnih hrvatskih osoba obradio je kralja Tomislava, Ivaniša
Korvina, Josip Jelačića, Davida Starčevića, Matiju Mesića, Velimira Deželića i druge. Pisao
je i o pojedinim važnim zgradama poput banske palače odnosno današnjeg sjedišta Vlade
Republike Hrvatske ili Zakmardijevog sjemeništa u Varaždinu. Veliki doprinos je dao
poznavanju rada cehova i obrtnika, trgovine, zdravstva, crkve, seljačkih buna, pokreta
1848–1849., hrvatskog narodnog preporod u Dalmaciji, povijesti školstva i itd. U temama
koje je obrađivao bio je pionir te je potaknuo mnoge da nastave njegov rad. Napisao je i
pregled hrvatske povijesti do 1657. godine. Brošurama „Hrvati i Srbi“ te „Hrvatsko pitanje“
pokušao je dati prilog rješavanju hrvatsko-srpskih odnosa. Okušao se i kao književnik pa je
primjerice napisao roman „Tko će biti kralj?“, pojedinačne pripovijetke poput „Posljednji
knez Slunjski“, ali i zbirke pripovijedaka „Na bedemima stare Hrvatske“.
Rudolf Horvat je bio vrlo aktivan u više kulturnih društava. Bio je predsjednik Kola
hrvatskih književnika, član Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja kao Zmaj koprivnički,
predsjednik Saveza hrvatskih pjevačkih društava (1911–1921.), jedan od osnivača Hrvatskog
radiše itd.