Povjesničar Hrvoje Petrić je u Koprivnici, u povodu Spomendan posvećenog Zrinskim i Frankopanima i uoči rođendana Nikole Zrinskog, krajem travnja održao predavanje „Snovi i stvarnost prekinuti u lovu na vepra – Nikola VII. Zrinski (1620.-1664.) i transformacija moći u Srednjoj Europi“. U njemu je predstavio život i djelo Nikolu VII. Zrinskog rođenog u Čakovcu 3. svibnja 1620. kao pripadnika ugledne hrvatske obitelji, koji se nakon smrti oca, bana Jurja Zrinskog 1626., u djetinjoj dobi našao u poziciji da je morao brzo preuzimati odgovornost, biti fleksibilan, steći znanje i naučiti kako se osloniti na vlastite snage. Vrlo rano je dobio čast
ugarskog kraljevskog konjušara, a nakon obrazovanja u Grazu, Beču i Trnavi te puta u Italiju, u mladenačkoj dobi je počeo preuzimati odgovornost za svoje posjede, ali i širu zajednicu. Izgleda da je kratko boravio na dvoru u Beču kao carski komornik. Ženidbama se nastojao
povezati s visokim plemićkim krugovima, a i kroz druge djelatnosti je ostvario brojne osobne veze i savezništva. Posebno je zaslužan zautemeljenje franjevačkog samostana u Čakovcu, a podržao je formiranje hrvatske franjevačke provincije Sv. Ladislave. S njegovim jačanjem
utjecaja ni suparništva nisu izostala. Prije odlaska u Tridesetogodišnji rat u kojem se istaknuo i postao generalom preuzeo je službu kapetana Legrada i čitavog Međimurja. Iako je kao magnat mogao sudjelovati u Gornjem domu Ugarskog sabora i tako artikulirati svoje političke
stavove, tražio je i druge puteve za političko djelovanje, obnašajući još neke dužnosti poput župana Zaladske i Šimeške (Šomođske) županije i hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana. U predavanju se osvrnuo i na djecu, kćer Marija Katarina koja je bila časna sestra karmelićanka i sina Adama koji je umro 1691. pod nerazjašnjenim okolnostima. Velikom
teretu i odgovornosti koje je nosio na leđima pridružila se čast tajnog savjetnika koja mu je omogućavala ulazak u strukture bečkog dvora i davala mogućnost audijencije kod vladara. Iako mu se pružala takva šansa, on se nije opredijelio za dvorsku karijeru već je aktivno
djelovao ne samo na terenu, nego posebice za svojim pisaćim stolom u Čakovcu. Tamo je upravljao svojim gospodarskim sustavom na rano kapitalističkim osnovama, stvarao važna književna, ali i vojno-politička djela definirajući vlastiti politički koncept koji je proizlazio iz prakse i realnosti društveno-političke situacije u kojoj se nalazio, komunikacije s istomišljenicima, ali i kroz brojna čitanja knjiga iz bogate kućne knjižnice. Iako je isprva pripadao krugu habsburških lojalista s vremenom se uključio u skupinu političara koji
su tražili drugačija rješenja. U toj grupi je vrlo brzo postao vodeća osoba koja je, unutar granica mogućega, promišljala rješenja za Kraljevstvo krune Svetoga Stjepana i njegovu reformu u skladu s vremenom i okolnostima. Pri tome je, u nesklonim međunarodnim okolnostima, tražio puteve za budućnost zajedničke države u kojoj bi se ugarski i hrvatski
dio razvijali kao ravnopravne cjeline. Iako je pisao na mađarskom jeziku, izjavio je da je Hrvat. Djelujući aktivno unutar koordinata habsburškog postvesfalskog okvira, ugarske i hrvatske stvarnosti na granici s Osmanskim Carstvom, vješto se snalazio pokušavajući pronaći rješenja u promjenjivim situacijama pri čemu ga je prekinula iznenadna smrt prilikom lova. Spomenuto je svedočanstvo koje je napisao István Vitnyédi, odvjetnik iz Soprona, koji se našao u Kuršanečkom lugu na dan smrti. U svom dnevniku je zabilježio: „18. studenoga 1664. otišao sam u lov na divlje svinje s velikim junakom, pokojnim dostojanstvom grofom Nikolom Zrinskim (…) Nisam ga više mogao vidjeti živog; to jest, u razmaku od tri četvrt sata vidio sam ga neozlijeđenog, živog i mrtvog.” On ne navodi ništa o tome o načinu smrti. Valja i upozoriti na kasniji nacrtu odgovora Gualdu Prioratu, koji je pisan tek 1668., a autor mu je Marko Forstal, inače nekadašnji tajnik Nikole Zrinskog. Prioratu su trebale informacije o smrti bana Zrinskog za knjigu o kralju Leopoldu, koju je pripremao. Forstal je napisao:”Da bi [Zrinski] u svemu bio sličan velikim junacima koji obično završavaju u žalosti, on je, nažalost, završio svoj život u lovu na divlje svinje 18. studenog 1664., ne znajući je li njegovu smrt prouzročio čovjek ili životinja nakon…iz okrugle i duboke rane koja mu nije izobličila niti razbila lice, liječnici su zaključili da je upucan iz puške; ili prikrivenom izdajom, ili slučajno da zaštiti gospodara…” Na osnovu svih poznatih izvještaja vezanih uz smrti Zrinskoga 18. studeni 1664. moguće je zaključiti da se definitivno radilo o smrti od rana dobivenih tijekom lova. Ostavlja se i dalje mogućnost da je Zrinskog ranio vepar, ali i da su ga ljudi ranili u lovu. Ako je ovo drugo, onda je pitanje je li slučajno ili namjerno. Velika je vjerojatnost da ćemo u bliskoj budućnosti pronaći nove dokumente koji će nam pomoći oko rasvjetljavanja smrti Zrinskog, kojom je naglo zaustavljen, u naponu snage i kreativnosti, život jedne od najvažnijih osobnosti ugarskog i hrvatskog 17. stoljeća, ako ne i čitavog ranoga novog vijeka.
