I ovih dana kad obilježavamo sjećanja na nevine žrtve Vukovara i Škabrnje tijekom
velikosrpske agresije često se postavlja pitanje: zbog čega Hrvatska nikada nije objavila da je
bila u ratu sa Srbijom, pa se tobože „ne zna“ jesmo ili nisamo ratovali s našim susjedima
(komšijama).
To naprosto nije točno, i neprestano treba podsjećati na slijedeće:
Sabor Republike Hrvatske, koji je održan 8. listopada 1991. u osam zaključaka s ove
povijesne sjednice, među ostalim je istaknuo: „Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana
agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA. Republika Hrvatska prisiljena je braniti
se od agresije svim raspoloživim sredstvima. Tzv. JNA proglašava se agresorskom i
okupatorskom vojskom te mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je
privremeno zaposjela“.
Dakle, jesmo ili nismo bili u ratu sa Srbijom, odnosno zna se ili ne zna se jesmo li i od koga
bili okupirani? Je li sada i najvećim skepticima jasno tko je bio agresor i tko Hrvatskoj mora
platiti ratnu odštetu? Na početku ove sjednice, uvodne napomene, o općoj političkoj situaciji,
dao je tadašnji hrvatski premijer dr Franjo Gregurić, koji je rekao i ovo:
„ Agresija JNA i Srbije na Hrvatsku provodi se zbog dobivanja teritorija koji bi osigurao
nacionalni, politički i ekonomski opstanak Srbije. U „svetom“ ratu protiv svega što je
hrvatsko, nije bitno koja je politička opcija na vlasti. Naime, prema velikosrpskoj filozofiji,
Srbija je ondje gdje se nalazi makar jedan Srbin. Dobar je primjer Baranja, a posebno
Dubrovnik – grad bez ikakvih vojnih značajki, gdje su Srbi u manjini. Štoviše, napadi na
Hrvatsku su razarački, usmjereni su na kulturne, nacionalne ili povijesno vrijedne objekte, a
armija i srpski teroristi počinili su zločine nikada prije viđene na hrvatskom teritoriju, a koje
čak ni Hitler, Mussolini ili njihovi pomagači nisu radili“- naglasio je tadašnji hrvatski
premijer, čije izlaganje, nažalost, nismo našli među dokumentacijom Carle Del Ponte. Među
zakonima koji su na ovoj sjednici izglasani bio je i Zakon o ratnim štetama, a one su do
početka listopada 1991. iznosile 1o,5 milijardi američkih dolara! Taj zakon, na žalost, dosad
nije dao nikakvih rezultata, a nekakvu smiješnu „ratnu odštetu“, koliko znamo, dosad nam je
platila Crna Gora i to za – svinje, koje su njihovi „specijalci“ poklali u dubrovačkom zaleđu.
Dakle, osim što je i dalje pred Hrvatskom veliki posao oko naplate ratne štete, bojimo se da
još dobar dio onih koji su zaslužni za ovaj rat neće biti kažnjen, tim prije što su mnogi već i
umrli, ili su „van zakona“. Tu u prvom redu mislimo na pisca i političara Dobricu Ćosića
(1921.-2014.) i Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU), odnosno na autore
Memoranduma, koji su bili duhovni pokretači agresije. Ćosića još (i nakon smrti) nazivaju i „duhovnim vođom srpskog naroda“ i „ocem srpske nacije“. U vrijeme agresije na Hrvatsku i
Bosnu i Hercegovinu obavljao je dužnost predsjednika SRJ i kao zagovornik politike ratnog
zločinca Slobodana Miloševića imao je veliki utjecaj na tijek rata. Dužnost predsjednika krnje
Jugoslavije prihvatio je u lipnju 1992. ponesen srpskim osvajanjima i zločinima. U vrijeme
njegova mandata na toj dužnosti srpske i jugoslavenske postrojbe vršile su najokrutnije
zločine i genocid u Hrvatskoj, a poglavito u Bosni i Hercegovini. Smijenjen je s tog položaja
1993. uglavnom zbog toga što je stao na stranu Radovana Karadžića, političkog šefa
separatističkih bosanskih Srba. Osim što je bio raspirivač velikosrpske ideologije i teze o
ugroženosti srpskog naroda, zalagao se i za „humano preseljenje stanovništva“. Govorio je
kako je „srpski nacionalizam u potpunosti demokratičan“, a da su nasuprot tome, „slovenačke,
hrvatske i muslimanske, šovinističke ideologije koje su izazvale rat“. Njegovo ime susrećemo
i među podstrekačima i inicijatorima pisanja Memoranduma SANU, tako da se s pravom
može reći da je jedan od glavnih krivaca za tragediju hrvatskog, bosanskog, pa i srpskog
naroda. Njega i njemu slične Carla Del Ponte nije gonila, a Hrvatska na vrijeme nije
pokrenula optužnicu, i čovjek je u međuvremenu umro – „nevin“!
Kakvog li apsurda!
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske trebalo bi podići optužnicu i protiv Srpske
akademije nauka i umetnosti (SANU). Naime, ta institucija objavila je taj toliko puta po zlu
spominjani Memorandum, koji je predstavljao psihološku pripremu velikosrpske agresije prije
očekivanog raspada SFRJ. Glavna teza mu je bila kako je srpski narod nakon Drugog
svjetskog rata opljačkan, kako je Srbija necjelovita, te da su svi Srbi izvan Srbije u drugim
federalnim dijelovima SFRJ ugroženi u svakom mogućem pogledu. Bila je to ustvari
mobilizacija srpstva oko velikosrpske ideje kako bi se u konačnici stvorila srpska hegemonija
na području „bivše Jugoslavije“. Iako su svi argumenti iz ovog dokumenta daleko od istine,
on je postigao svoju svrhu. Autori ovog sramnog Memoranduma, koji nije bio ništa drugo
nego „udruženi zločinački podhvat“, zasad su ostali „po strani“, čak se točno ne znaju ni
njihova imena. A mora ih se optužiti, ako nikako drugačije, a ono i po tzv. „zapovjednoj
odgovornosti“!
Uostalom, dok mi još oko toga „mudrujemo“ bojimo se da je već na scenu stupio
„Memorandum SANU 2“, a možda i 3!
Stoga, pitanje svih pitanja glasi: što se čeka gospodo i gospođe, drugovi i drugarice?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)