Tomislav Golubić, saborski zastupnik SDP-a i kandidat za koprivničko-križevačkog župana, rado govori o radničkim pravima, socijalnoj pravdi i potrebi da politika bude bliža običnom čovjeku. I zaista, sve to lijepo zvuči. No kad pogledamo Golubićev stvarni životni stil, postaje jasno da između njegovih riječi i djela zjapi provalija duboka barem koliko i bazen kraj njegove kuće za odmor u Ferdinandovcu.
Elitni turizam s prizvukom jednakosti
Golubićevo domaćinstvo upravlja turističkim biznisom koji mu, uz saborsku plaću od oko 3800 eura neto, svakog mjeseca donosi i dodatnih 2000 eura neto prihoda. Kuća za odmor s bazenom procijenjena je na 200.000 eura, a nalazi se u istoj županiji iz koje se, kako sam priznaje, “SDP pomalo odmaknuo od radničkih korijena”.
No, čak i kad se retorički pokuša vratiti tim korijenima, rezultat je često tragikomičan. U intervjuu u kojem priznaje da su saborskim dužnosnicima plaće porasle za 1200 eura, Golubić s puno morala kritizira “umjetno stvoreno dizanje plaća”.
“Smanjit ću si plaću”… jer mogu
Kao šlag na tortu dolazi i obećanje: ako postane župan, smanjit će si plaću jer nije logično da župani imaju više od zastupnika. Pohvalno? Na prvu. Ali kad dolazi od čovjeka čije kućanstvo već sada ima oko 5800 eura mjesečno, to obećanje više nalikuje simboličnoj gesti bogataša koji se iz luksuza odriče pokoje stotice radi dojma.
U čemu je problem? U tome što se takav čin predstavlja kao politička žrtva. A to, dragi gospodine Golubiću, vrijeđa zdrav razum svakog umirovljenika koji mjesec zaključuje s manje od 600 eura, svakog radnika koji na blagajni broji kovanice i svakog mladog para koji si ne može priuštiti ni stan ni budućnost.
Ljevica na papiru, lifestyle u praksi
Golubić kaže da želi povratak vjerodostojnosti ljevice. No kako vjerovati političaru koji održava turistički biznis, prima saborsku plaću i pritom se poziva na socijalnu osjetljivost? Kako shvatiti ozbiljno retoriku o “radničkim pravima” kad sam ne živi ništa što ima dodirnih točaka s tom svakodnevicom?
Jednostavno: ne ide to zajedno. Saborska plaća, prihod od bazena i politička empatija mogu biti dio istog života, ali ne i iste politike. Ako želimo vjerovati da ljevica još postoji kao moralna, a ne samo deklarativna opcija, onda su ovakvi primjeri upravo ono od čega mora pobjeći.
Ne trebamo župana koji živi političku karikaturu
Tomislav Golubić može si smanjiti plaću, može iznajmljivati kuću s bazenom i može govoriti o jednakosti. No ne može sve to odjednom i još tražiti da ga se ozbiljno shvati kao glas radnika i malog čovjeka. Politička empatija bez osobne dosljednosti nije vrlina. To je samo dobra gluma.
OBJAVIO : Dnevnik.in