Davor Štern, bivši član Nadzornog odbora Ine, u svojem svjedočenju pred Antikorupcijskim vijećem istaknuo je danas da osobno smatra da je najveća pogreška napravljena u privatizaciji INA-e u prvom krugu kad je MOL prodano 25 posto dionica + jedna dionica + pravo veta.

To pravo veta je bila otrovna pilula. Nitko nije bio spreman ući u Inu zbog njega. Prodaja Ine se dogodila 2003. za vrijeme vlade Račana. Vodili su je Goran Granić, g. Linić i g. Fižulić je bio uključen. Uključio se i Ljubo Jurčić u nekom trenutku.

“Kostrenčić, koji je tad zastupao OMV, tvrdio je da je bio zainteresiran za Inu, ali im nije bilo dano pravo veta u pregovorima. Kad su kasnije saznali da je veto uključen u uvjete kupovine, natječaj je bio gotov. Tad je već bilo jasno da je MOL krenuo na Inu. Prvo kao partner.

Nakon 2009. počele su promjene ugovora do kojih je dolazilo korupcijom, ima i osuđenika. Posljedice ugovora pod koruptivnim odnosima se mogu poništiti, ali kupljene dionice se ne mogu poništiti.

Uloga Jadranke Kosor

Što se tiče izvješća, vlada Jadranke Kosor po meni je bila vrlo čvrsto na tragovima da se Ina stabilizira. Izbor NO-a kojem sam bio na čelu jedini je bio obavljen temeljem javnog natječaja, koliko znam. Onda se dogodilo nešto neuobičajeno. Ministar Popijač me pozvao i dao listu ljudi koji su se javili na natječaj i rekao da pokušam naći ljude koji će to dobro raditi jer on nije iz struke. Doveo sam gđu Sekulić, g. Vanđelića, tako je nastao NO.

Radili smo 2012. cijelu godinu kad smo opozvani i kad smo imali nalog maknuti se, napravili smo izvješće koje smo g. Petroviću i Ramljaku na čelu CERP-a predali. Oni su smatrali da ne treba, no mi smo mislili suprotno”, poručio je Štern te dodao da sve što je Inu opterećivalo tad, a opterećuje i danas.

“Proizvođači plina su sve gori. Ina je strateški važna kompanija kojoj bi trebalo naći novi smjer”, rekao je uvodno Štern.

Ključni problemi ine

Na pitanje Nikole Grmoje koji su bili ključni problemi u upravljanju Inom i kako je MOL preuzeo kontrolu, rekao je:

“U obranu MOL-a svaka kompanija bi napravila isto. Moram se vratiti u 1998. godinu kad smo mi vodili pregovore s MOL-om te je bila iskonska želja da MOL i INA postanu jedna kompanija i da krenu zajedno na tržište. Projekt je išao dobro, imali smo angažirane stručne savjetnike.

Gospodin Tuđman je umro 1999. godine, a dolaskom nove vlasti 2000. godine projekt je zastao. U četvrtom kvartalu 2008. godine je kupila naftu, iz meni neutvrđenih razloga u trenutku kad je nafta bila skupa. To je dovelo do gubitka, nakon čega je MOL financijski uskočio.

Kad sam otišao iz Ine 2000. nakon dva mjeseca cijena benzina je jako porasla. Ina je zarađivala i pokrenula je ciklus modernizacije s MOL-om ovih dviju rafinerija, ali do tog nije došlo.

Potom je Ina kupila 200 tisuća tona nafte u vrijeme povijesno visokih cijena nafte. S tim što se pokazalo uzrok gubitku, MOL je uskočio u pomoć da pomogne održavanju likvidnosti Ine, počeo je proces puzajućeg neprijateljskog preuzimanja od strane MOL-a.

Četvrti kvartal 2008. bio je koban za Inu. Bili smo pred ulaskom u EU, vlada se tako ponašala, Kosor je bila za promjenu modela upravljanjem Inom. Ali domaći stručnjaci su imali oprečna mišljenja o tome.

U izvješću još jedna važna stvar bio je drastičan pad proizvodnje. Ina nije ulagala u istraživanje i proizvodnju, bilo je jasno da će doći do problema.”

MOL je od Ine s vremenom dobio više dionica, ne dovoljno za većinsko vlasništvo, preuzeo je sve poslovne funkcije i prenio ih u Budimpeštu. Promjena modela upravljanja sad neće ništa promijeniti, tj. neće riješiti osnovni problem. Ako MOL smatra Inu kao tvrtku kćer, onda imaju to pravo raditi. Trebali bi zato pokazati većinski udio dionicama, ali nama to nije vidljivo, a imaju prava kao stopostotni vlasnici Ine.”

“Budućnost Ine je u obliku rastave braka”

Dalija Orešković potom je pitala o anuliranju ugovora, vidi li u tome djelomično rješenje i ako bi se pokrenula tužba za naknadu štete, bi li to promijenilo perspektivu mađarske strane.

“Promjene nakon 2016. bile su kozmetičke, nije se promijenio princip donošenja odluka. Nije se promijnenila činjenica da većinski dio NO-a čine Mađari, u Upravi su tri-tri, ali prevlada glas predsjednika pa i tu imaju većinski udio. Njihov interes je pokriven. Kad u planovima prikažu da upravljaju Inom, raste im vrijednost dionica na burzi. To je dokaz da tržište priznaje upravljanje kao element vrijednosti”, rekao je Štern.

“Budućnost Ine je u obliku rastave braka”, dodao je.

Nalozi iz Budimpešte

Mirela Ahmetović pitala je Šterna tko savjetuje predsjednika Vlade i ministra o Ini. “Nevjerojatno mi je da Vlada ne konzultira nikog tko se 30 ili 40 godina bave tim biznisom”, rekla je.

“Ne znam tko je savjetnik. Korporativno upravljanje kad je preneseno fizički, svi segmenti upravljanju su u Budimpešti. Svi nalozi dolaze otamo. To je dokaz da je vraćanje toga natrag neizvedivo bez stvaranja nove kompanije koja bi to preuzela.

Što se tiče Rafinerije Rijeka… Da je izvršena privatizacija autocesta i da je koncesionar donio odluku o zatvaranju te ceste, kako bi Hrvatska reagirala? To je paralela s rafinerijom. Ona nam je izuzetno potrebna i štetna je odluka zatvoriti je.

Što se tiče štete koje je nanijelo upravljanje Inom, govori se o milijardama dolara štete”, odgovorio je.

Riječka rafinerija kao solarno sjecište

Nikola Grmoja je pitao kako komentira situaciju remonta Riječke rafinerije i zatvorene Sisačke?

“Sisačka je zatvorena, iz Ine su priznali da nema govora o biorafineriji jer je to izgubilo smisao. Za Riječku rafineriju nisam vidio drugi model iskorištavanja iako postoji velik potencijal da se ona pretvori u veliko solarno sjecište električne energije, to bi bilo jedno od većih solarnih polja u Europi. Korištenjem Save Sisačka fafinerija može postati zanimljiv subjekt u RH”, rekao je Štern.

“Zatvaranje rafinerije u ovo vrijeme smatram nedopustivim. Bojim se da će doći do nestašice dizelnih goriva u Europi. Već sad trgovci ne daju garantirane rokove isporuka, to ih oslobađa penala. Mogao bi doći tsunami u obliku derivata. Kolege iz naftne branše se slažu da nema razloga zaustavljati Riječku rafineriju.”

Prodaja “Bijelih noći” – sumnje na korupciju

Tu se moram pohvaliti. One su potpisane i preuzete u vrijeme mog direktorovanja Inom, to je bio najbolji projekt u povijesti Ine. Kupili su polje od 650 bušotina što i danas proizvoda dva i pol milijuna nafte, više nego Ina ikad u povijesti.

To je prodano u vrijeme Račanove vlade, bilo je napravljeno na način koji ukazuje na korupciju, ali nemam dokaza. Račun je bio u inozemstvu.

Izgubio se kompletan potencijal, to je polje puno obećavalo. Ini se nudilo još dodatnih polja, ali do toga nije došlo jer su polja prodana. Prodajom je zarađeno, ali je propuštena velika dobit.

Slučaj Sirija

Kupili smo koncesiju koju su napustili i MOL i još neki kao loše nalazište, ali stručnjaci Ine su tamo uspjeli naći naftu. Uloženo je preko milijardu dolara i onda, dok sam bio na čelu NO-a, zvali su me iz Vlade da kao Ina moramo to napustiti zbog nastupajućih sankcija. To je bila Milanovićeva vlada.

Suprotstavio sam se kao stručnjak, trebalo mu je osigurati opstojnost. Povukli smo ljude s polja zbog sukoba na tom području. Kasnije je to područje zahvaćeno ratom, ali koliko znam ruske i kineske kompanije, koje su nudile preuzeti ta polja, radile su cijelo vrijeme. Zanima me recimo što je sad s tim poljima, trebali smo doći natrag u njihov posjed.

Još jedna stvar u Ini dok sam bio direktor – otvaranje proizvodnje sjevernog Jadrana. Ta polja su se sad istrošila. Mislim da je Ina od Talijana otkupila njihov udio na sjeveru što mi nije jasno.

Rafinerija Sisak?

Godinama sam govorio ako se nastavi ta politika, Sisak će se morati zatvoriti. Ali to je bio pritisak na Vladu da dopusti dizanje cijena. Nikad nije u planu zatvarati rafineriju. Odbijam insinuaciju da sam htio zatvaranje rafinerije Sisak. Ako Europa zabrani vozila na dizel i benzin, pitanje je koliko ima logike u modernizaciji neke rafinerije.”