“Ukrajina napada Rusiju!” bio je nadrealni naslov u izdanju Informera, najtiražnijeg tabloida u Srbiji, od 22. veljače. Taj naslov nije bio jednokratan, bio je izraz putinofilije koja je godinama jaka u Srbiji.

Iako je većina svijeta osudila agresiju Rusije na Ukrajinu, veliki dio medija u Srbiji okrenuo se veličanju ruskih akcija. Tabloidi, web portali, dnevnici, tjednici i nacionalni televizijski kanali slavili su razaranje ukrajinskih gradova i davali svesrdnu podršku ruskim oružanim snagama, piše ugledni britanski Guardian. 

Ubijanje civila, rušenje gradova i uništavanje kulturnih spomenika neke srbijanske urednike ispunili su entuzijazmom i ushićenjem.

U Beogradu su održani proruski skupovi na kojima je masa klicala Putinu, a po asfaltu se iscrtavalo slovo Z. Ostatak svijeta je drhtao gledajući u stvarnom vremenu skupljanje leševa na ulicama Buče, civile koji se u podzemnim stanicama sklanjaju od ruskih granata i milijune izbjeglica koji bježe iz svoje zemlje, ali umjesto suosjećanja za nedužne žrtve, činilo se da je razumijevanje za zločince odgovor Putinovih srpskih fanova.

Iako saveznici predsjednika Aleksandra Vučića u srpskim medijima navijaju za rusku vojsku u Ukrajini, on tvrdi da je Srbija politički neutralna. Srbija je  nevoljko glasala  za rezoluciju Opće skupštine UN-a kojima se osuđuje ruska uporaba sile i nezakonita aneksija ukrajinskog teritorija.

No Vučićeva je vlada više puta odbila podržati zapadne sankcije protiv Rusije. Europski dužnosnici, američki senatori i razni izaslanici pohrlili su k Vučiću govoreći mu da je vrijeme da izabere: hoće li Srbija biti dio Europe ili saveznik Rusije? Unatoč svim pritiscima, Vučić drži Srbiju u neizvjesnosti.

Ali Srbija ne može još dugo ostati neutralna kada je u pitanju sukob Rusije protiv Ukrajine. Ostati neutralan dok krvnik kolje žrtvu znači moralno stati na stranu krvnika.

Odnos Srbije prema ratu u Ukrajini zahtijeva dodatni kontekst. Dok u drugim zemljama ruska državna novinska agencija Sputnik i ruski TV kanal RT šire propagandu Kremlja, u Srbiji se većina domaćih medija ponaša kao da su i sami dio ruske mašinerije pod zapovjedništvom Kremlja. Problem naravno nije ograničen samo na medije.

Srbija se nikada nije odrekla velikosrpske nacionalističke ideologije koja je dovela do ratova u bivšoj Jugoslaviji. Jedina iznimka bila je kratka premijerska vladavina Zorana Đinđića, ali to je prekinuto njegovim ubojstvom 2003. godine.

Današnje srpske političke vođe bile su sudionice ratova devedesetih. Vučić je bio visoki dužnosnik Srpske radikalne stranke osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Njegov koalicijski partner Ivica Dačić, čelnik Socijalističke partije Srbije, bio je glasnogovornik Slobodana Miloševića.

Jedan od najbližih Vučićevih suradnika, ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin,  (nedavno imenovan za šefa  tajna službe – BIA)  karijeru je započeo kao dužnosnik Jugoslavenske ljevice, stranke koju je osnovala Miloševićeva pokojna supruga Mirjana Marković. 

Današnja ministrica za europske integracije Jadranka Joksimović radila je u časopisu Srpske radikalne stranke Velika Srbija, čiji naziv (Velika Srbija) govori sam za sebe. Srpski politički lideri još uvijek javno ne priznaju Srebrenicu kao genocid. Suočavanja s prošlošću na državnoj razini nije bilo. Naprotiv, političke, medijske, kulturne, crkvene i društvene elite i dalje negiraju odgovornost Srbije za ratne zločine.

Nedavni povijesni revizionizam u Srbiji sugerira da su Srbi bili žrtve, a ne zločinci. Međunarodno osuđeni srpski ratni zločinci vraćaju se kući nakon odslužene kazne, pa bivaju dočekani kao heroji i dobivaju medijski prostor da iznesu svoju verziju istine za koju vjeruju da Haaški sud, naravno, nije mogao razumjeti.

Za ekstremno desne srpske nacionaliste mir na Balkanu samo je privremen, baš kao što su i granice. I dalje sanjaju veliku srpsku državu koja će obuhvaćati Kosovo, Crnu Goru, Republiku Srpsku i dijelove Hrvatske. Ostvarenje tog sna nije sada moguće, ali nacionalisti su strpljivi.

Nakon poraza u jugoslavenskim ratovima povukli su se kako bi lizali rane, raspirivali mržnju prema susjedima i putem medija držali stanovništvo u stanju borbene pripravnosti. ‘Moramo čekati dok se međunarodne okolnosti ne promijene‘, jedan je od glavnih narativa ruske propagande plasiran na srpsko tržište, a koji se filtrira kroz dijelove srpskih medija više od dva desetljeća.

Srpski ultranacionalisti čekali su da Rusija uđe u ‘odlučujući sukob sa zapadnim antikristom, da porazi bezbožnu Europu i SAD i uspostavi drugačiji svjetski poredak‘. Povjerovali su u Putina kao mesiju i zamišljaju ga kao nadograđenu verziju Slobodana Miloševića: vladara moćnog carstva s nuklearnim arsenalom na raspolaganju.

Kada je Rusija napala Ukrajinu, Putinovi sljedbenici mislili su da je došao njihov čas; to je bio početak velikog preokreta u kojem će stari poredak biti srušen i iz njegovih ruševina nastati svijet u kojem suverenitet, granice i međunarodni ugovori nisu bili važni. Umjesto međunarodnog prava i ostalih zapadnjačkih sitnica, zavladao bi zakon džungle, kako autoritarna tradicija nalaže.

Države poput Srbije, kako oni vjeruju omiljene od strane vladara ustoličenog u Kremlju, stekle bi pravo da dovrše ono što su započele prije tri desetljeća

Hvaljenje ruske zločinačke agresije na suverenu zemlju neupućenima može izgledati čudno. Ali, kako kaže mi koji živimo u srcu tame, zemlje čiji su heroji Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ne očekujemo ništa bolje.

Oni koji još uvijek vjeruju u teorije zavjere o masakru na sarajevskim Markalama 1994. godine da je namješten i da su raskomadani leševi zapravo lutke, lako će povjerovati sličnoj propagandi o masakru civila u Buči.

Ako se medijske hijene mogu rugati žrtvama genocida u Srebrenici u udarnom TV terminu, zašto bi žalile za žrtvama Putinovih zločina? Kako reče poznati srpski pisac i mislilac Radomir Konstantinović 1991.: “Živimo u svijetu (ako je ovo život) u kojem monstruozno postaje prirodno, a prirodno monstruozno.”

Njegova dijagnoza Srbije, nažalost, nije ništa izgubila na točnosti.